|
|
| lipanj, 2008 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
I ODAVDJE ĆU VAM KOMATI... SAMO SAM VAM TO DOŠLA JAVIT... PUSA I PAPA=)
Tko sam ja? Da li itko zna? Razumije li me itko? To su česta pitanja koja ne mogu kontrolirati, ona samo iskoče iz moje glave. Često baš u nepogodnom trenutku. Onda mislim na to kako me nitko ne razumije, kako ne želim biti ista kao drugi, ali nemam izbora. Ili ću se prilagoditi („normalnost“) ili ću ispaštati sama i odbačena. Ja to ne želim, niti jedno, ali radije ću se prilagoditi nego ostati sama. Jer kad sam sama moji strahovi me napadaju. Oni ne miruju, a ja sam nemoćna protiv njih. Ne mogu ih obuzdati sve dok sam sama. Zato sam odlučila sakriti svoje pravo ja i postati jednaka okolini. Ne želim biti sama i ne želim se utopiti u svojim strahovima i u olujama emocija koje ne kontroliram ja. Morate razumjeti da ja ovaj post ne pišem sva prisebna. Piše ga taj moj strah da ću umrijeti, a da nitko neće otkriti moju tajnu. Zato vam ju pišem ovdje i danas. I odlučujem da je ovo moj posljednji post. Zbogom svima, hvala vam što ste mi komentirali i hvalili moj blog. Ali istina je da ja više ne mogu ovako… Moji se strahovi obistinjuju. I to oni najgori, ako se ne sredim i ne postanem jednaka okolini, proždrt će me ti moji strahovi. Ja ću opet ostat sama, a bojim se samoće…ZBOGOM
Ponekad me boli *** Frank Sinatra - My Way ***NEMOGUĆA LJUBAV
ponekad i peče
srce mi zakuca snažno
kad se opet sjetim tebe.
Ljubav se nije ugasila
još u meni gori
kao i od onoga dana
kad smo se prvi put sreli.
i nakon toliko godina
još sam željna tvojih zagrljaja
i tvoje poljupce još sanjam
i želim te kraj sebe kao nekada.
Možda će doći opet naše vrijeme
i bit će mo zajedno
u zagrljaju negdje daleko
ali danas to je nemoguće.
And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
My friend, Ill say it clear,
Ill state my case, of which Im certain.
Ive lived a life thats full.
Ive traveled each and evry highway;
And more, much more than this,
I did it my way.
Regrets, Ive had a few;
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.
I planned each charted course;
Each careful step along the byway,
But more, much more than this,
I did it my way.
Yes, there were times, Im sure you knew
When I bit off more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall;
And did it my way.
Ive loved, Ive laughed and cried.
Ive had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside,
I find it all so amusing.
To think I did all that;
And may I say - not in a shy way,
No, oh no not me,
I did it my way.
For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things he truly feels;
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows -
And did it my way!